Homage bulevarskim borovima i nekim lupežima koje sam upoznao

Tim djelom Lapada, kad bi pala kiša, nije se dalo pasat od gliba. Bio sam dijete. Onda su napravili bulevar i posadili borove. Kad bi gledao s Pošte Lapad, nekako su se spajali s Petkom iza. Bilo je lijepo.

Danas su borove posjekli da bi posadili brijest. Brijest nije prirodan Mediteranu, obalama jer traži puno vode (kao i platan). Možda je zgodno što ima dvospolne cvjetove pa ga vole "progresivni".

Jako je tvrd i žilav, gustih vena, tamne sivosmeđe boje, odlično za podvodni dio barke, pogotovo za more. Ne podnosi vlažno-suhe prilike pa nije dobar za nadvodni dio barke. Odličan za brodogradnju, zavisno od oblika listova ali Hrvati baš za to ne znaju. Raste u ravnicama i mjestima pod vodom (recimo oko Trebinja) pa onda možete misliti koliko se slaže s Dubrovnikom.

Listopadno je pa zimi daje svjetla. Vidjet ćemo tko će ga mesti u jesen.

Sadnju brijesta pored pločnika, terasa, parkinga ili u blizini stambenih objekata te bilo kakvih cijevi treba izbjegavati zbog njegovog korijenja!

Osjetljiv je na tzv. Nizozemsku bolest od koje se u Hrvatskoj osušilo 30-50% stabala.

Na slici možete vidjeti odrasli brijest koji dosegne visinu od 40 m i kojemu treba ogromna količina vode (kao i platanu). Zato će ugraditi automatsko navodnjavanje.

Raste srednje brzo pa će ovakvo stablo kao na slici vidjeti današnji maturanti kad budu išli u mirovinu.

Ovdje možete vidjeti odraslu sadnicu brijesta visine 6 metara, pa ćemo vidjeti koliko će biti te "odrasle sadnice" koje će posaditi. Ta tehnika uzgoja se zove "Baumschule" ili školovanje drveta.

To našem Vrtlaru očito nije poznato jer raspolaže samo mačuhicama i čerošpanjama (malim, naravno).

Činjenica da je sadnica brijesta oko 2 EUR, a "školovanog" visine par metara i do 500 EUR, pitam se što taj vrtlar uopće radi u radno vrijeme?

Možeš biti protiv bora i za bor

Bor je pionir. Dolazi tamo gdje je kamenjar. Prima se i postepeno mrvi kamen stvarajući pogodno tlo za makiju koja jedina može savladati kiselost zemlje koju stvara bor. A onda makija stvara tlo za vrijednije i visočije vrste sve do crnog jasena. Onda nestane i jasen, tlo ogoli pa evo opet bora pionira. I tako to ide u prirodi u krug.

Zato se bor ne sadi oko zidova i grobova jer ih mrvi. Oko grobova se sadi nježni čempres koji zaobilazi kamen.

Zemlja, odnosno kiseli humus ispod borova, je odličan za tartan staze jer moraju za kičmu biti meke, a ne treba ih tretirati ni održavati jer su toliko kisele da nikakva trava ne može na njoj rasti.

Te staze su kvalitetne naročito ako se rade pomoću sača koje "drže" stazu kao na slici.

Kako ja to sve znam?

Slučajno sam bio ravnateljem Lokruma godinu dana prije 25 godina, a za biti ravnateljem spremao sam se 3 mjeseca kod prof. Dubravke Beritić, prof. Tomislava Šuljka i dr. sc. Bruna Šišića.

Naime, Lokrum je podijeljen u 3 "zone": parkovnu, povijesno-arheološko-arhitektonsku i šumu.

Razlog zašto Lokrum ne sliči na sebe i predstavlja smijeh u struci (ne i našoj) koliko ga god mi voljeli, jest to što se ne poštuje ta podjela. Jer se ne razumije.

Šumu je "lako održavati"jer se ne smije održavati budući je zaštićena.

Arhitektura je popljačkana, devastirana i zapuštena.

Parkovi su katastrofa. Uništeni, bez naznake da će se restaurirati. Njima pripadaju i perivoji. U stavri dva JEDINA PERIVOJA U SVIJETU preko 2/3 otoka koji se ne protežu na ravnoj površini već preko tri brda i dvije udoline.

Kad imaš na tako malom prostoru i parkove i šume, onda čovjek mora održavati ravnotežu i "čistoću" tih površina. Zaštićenu šumu ne smiješ dirati, ali moraš iščupati eukaliptus iz parka čije sjeme ispadne iz ptičije guzice.

Ni oni, ne da nisu sposobni proizvesti jednu jedinu sadnicu, a kamoli "školovanu", već dokazano nisu sposobni iskoristiti poklonjene "školovane" čemprese vrijedne par sto tisuća eura koje su im propale.

Ali, vidim da su dobri u drugim stvarima.

Malo o lupežima i pušikurčićima koji odlučuju o stvarima u našem slavom Gradu

Struka me molila (onda) neka uklonim ona dva platana na Lokrumu i iščupam one palme prema moru koje se nisu "prucle" više od metra za 20 godina.

Naravno, struka je znala zašto.

A ja sam bio "dobar" pa sam posjekao samo jedan platan. Naime, trebao mi je za skaliranje Mi8 helikoptera.

Mediji (i potaknuta javnost) htjeli su me spaliti k'o vješticu. Nadao sam se da će me struka zaštititi. Ali, samo sam se nadao. To su ipak samo znanstvene kukavice.

Onda sam želio izvorne znanstvene planove koji su me mogli "pokriti i zaštititi". Znao sam gdje su, tko ih je napravio i tko ih je platio. Bili su dio jedne ogromne studije o svemu i svačemu na Lokrumu koju knjigu sam našao.

Nisam želio razgovarati sam da se ne bih opet poskliznuo, već sam poslao jednu, tada kod mene na stažiranju, diplomiranu agronomku.

Došla je plačući, ne mogavši prihvatiti tu ljudsku pokvarenost.

"Struka" je tražila od mene 300.000 nečega (mislim da se radilo o njemačkim markama).

Dakle, tražilo se da platim nešto što je već jednom bilo plaćeno i što je de jure bilo vlasništvo Lokruma.

Danas gledam nasljednike u tom "uhljeb" znanstvenom studiju, kad za vrijeme radnog vremena vode strance po Gradu.

Za to vrijeme po Gradu se sijeku posljednja stabla i betoniraju posljednje zelene površine.

Zaključak

Kad se danas sjetim, bio sam jako strog. Rješavao sam probleme "preko koljena" jer s banditima možeš jedino tako. Dio javnosti i medija bio je na strani razbojnika. To vidimo i danas u svemu. Žao mi je danas jer sam trebao biti još stroži. Čisto radi "ne dam vam gusta".

Znam da vam mnoge stvari ne idu u glavu pa ću poručiti "znalcima": kako je jedna sveučilišna institucija kojoj je zadaća štititi povijesne vrtove u Dubrovniku mogla pristati na sječu borova na bulevaru čiji drvored je upravo znanstveno djelo nekadašnjeg voditelja tog istog ureda?

Grad je pun šupaka i lupeža. Idemo ipak pomalo naprijed samo zato što je naš grad toliko bogat. Inače bismo po sposobnosti i moralu bili kruha gladni.