Potresna pjesma s potresnim pogovorom našega povjesničara dr. sc. Vinicija Lupisa

Crkva sv. Spasa, bez Spasovaca i Spasitelja

U posljednje vrijeme u sličnim situacijama volim pročitati pjesmu Čekajući barbare, grčkog pjesnika iz Aleksandrije Konstantina Kavafisa (1863. – 1933.)

Čekajući barbare

Što mi čekamo, na trgu okupljeni?

To barbari treba danas da stignu.

Zašto je u vijeću sav posao stao?

Zašto vijećnici sjede, ne donose zakone?

Zato što će danas stići barbari.

I kakve sad zakone da donose vijećnici?

Barbari, kad dođu, donosit će zakone.

Zašto je naš car ustao tako rano,

I zašto sad sjedi pred najvećim vratima grada

Na prijestolju, u grimizu, sa krunom na glavi?

Zato što će danas stići barbari.

I car sada čeka vođu njihova

Da ga dostojno primi. Spremio je za nj

Čak i povelju. U njoj mu poklanja

Titule mnoge i naslove.

Zašto su konzula dva i pretori naši danas

Izašli u skrletnim, zlatom vezenim togama?

Zašto narukvice nose s toliko ametista

I prstenje s toliko blisatvih smaragda?

Zašto danas nose dragocjena žezla

S intarzijama sjajnim od srebra i zlata?

Zato što će danas stići barbari;

A takve stvati zabljeskuju barbare.

Zašto govornici vrli ne dođu ko uvijek

Da govore drže, da kažu što imaju reći?

Zato što će danas stići barbari;

A takve stvari zabljeskuju barbare.

Zašto govornici vrli ne dođu ko uvijek

Da govore drže, da kažu što imaju reći?

Zato što će danas stići barbari;

Njih gnjavi retorika i govori javni.

A sad, što znači ova nelagoda nagla i ovo

Komešanje? (Kako su se samo lica uozbiljila!)

Zašto se ulice i trgovi iznenada prazne

I zašto se vraćaju svi kućama, u misli zadubljeni?

Zato što je noć, a barbari nisu došli.

Došli su samo neki ljudi s granica

I vele da barbara više nema.

I sad, što će sad biti od nas, bez barbara?

Oni su bili kakvo-takvo rješenje.

Pogovor

Grčki pjesnik najbolje je opisao stanje duha današnjeg Dubrovnika, bivšeg Grada/polisa i sadašnje mahale s idealima, kako što bolje afitati apartman ili poslovni prostor. Ne, ove retke ne pišem zbog mojih dragih glazbenika iz Kvarteta Sorkočević, ne ovo pišem zbog sebe i pišem da bih olakšao dušu.

Da sv. Pavao iz cilicijskog Tarsa – grada iz kojeg potječu brojni moji prijatelji Armenci, zakuca na vrata Dubrovnika, ustvrdio bi da je u Gradu Mrtva Crkva, okorjela srca, pohlepna za perperima. Za sv. Pavla koji je iskazao svoje tipično univerzalističko viđenje nadilazi svaku partikularističku skučenost. Doista, za ovog apostola “nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!” (Gal 3,28). Svi smo mi sljedbenici baštine naših pređa koja nam je uskraćena i prodana za hrpu srebrnjaka.

Kvartet Sorkočević postoji već 35 godina, i u njemu su muzicirali i još muziciraju ugledni dubrovački građani, koji su bili uz Crkvu u teškim vremenima, i njene članice desetljećima vode glazbeni život Župe sv. Mihajla na Lapadu, i Kvartet Sorkočević je desetljećima bio glazbena potpora svim proslavama sv. Vlaha. Valja istaknuti da je jedna od članica Kvarteta i potomkinja glasovitog vlastelinskog roda Gradi, čije su članice kao zavjet gradile crkvu sv. Spasa – zavjetnu crkvu dubrovačkih vladika. Sve ovo vrijeme, od vremena dum Iva Bjelokosića, don Tome Lučića, nije se postavljalo pitanje afita kao primarno, već je svima bila važna briga za život ove crkve, kako građevine, tako i zajednice.

Sv. Spas imao je svoj ljetni i zimski ritam, kocerte u skladu sa sakralnosti, potporu crkvenim proslavama, dnevno otvaran i održavan od strane Kvarteta. Sve je to bilo bez ikakvog problema, do dolaska novog rektora. Dubrovačka Crkva u kojoj se osjetila kriza postkomunističkog duha i nove materijalizacije, te klera skučenih duhovnih snaga, naravno, zapala je u materijalnu krizu. Ljudi koji su došli na čelo Crkve u Dubrovniku, nisu više svećenici stasali u Coleggiumu Ragusiniumu, koji su se suživjeli sa svojim vjernicima, koji su bili navjestitelji Božje riječi, svijesni da je materijalno suprotivno životu duhovnika. Pastiri crkve u Dubrovniku rođeni u zemljama van Europske Unije, donijeli su svoje čudne običaje, trgovačko promišljanje imovine koju su naši pređi, gladujući kao zavjet ostavljali Crkvi. Naši pretci su ostavljali prvine dubrovačkim crkvama u svojim oporukama od 1272. godine, bilo da je bio vlastelin ili pučanin. Zaklade, bilo u novcu, ili zemlji ili kućama, te sagrađene crkve, tvorile su ekonomsku snagu Crkve na dobrobit svih.

Prošla su vremena biskupa Josipa Marčelića, ili triju krčkih biskupa iz 19. stoljeća, te biskupa Mata Vodopića. Sada su vremena klera u blagostanju, mrtva srca, ledenih usta s kojih bi trebali navještati Evangelios. Moje osobno razočaranje u vodstvo Ecclesie, koje okupilo oko sebe sebi slične laike i klerike, rezultiralo je netaktičkim deložiranjem Kvarteta Sorkočević, zbog nekog stranca, par perpera više, ne uviđajući da su članovi tog kvarteta Ecclesia, koja je njeno živo tkivo. Sramotni prednacrt ugovora koji je sadržavao i davanja na ruke, ocrtava i sami mehanizam loše kancelarije i trulog morala onog koji je vodi. Sv. Pavao bi otro prah sa sandala i ne bi ušao u naš grad navješćivati Evagelios. Tuga, jer vidim kako će Mrtva Crkva imati za rezultat crkve pretvorene u prostore za afitavanje, koje će donositi novac tom i takvom kleru, udaljenom od Crkve, koja je stoljećima gradilo to živo i dinamično tkivo. Tuga, jednostavno još jedno razočarenje s moje strane, koji sam toj Ecclesiji želio dobro i žrtvovao se za nju!