Podijeljena Daksa preko leđa ubijenih Dubrovčana.

Po običaju uhvatio sam se problema s teže strane. Da imam vremena i večeg dara za pisanje mogao bi možda krače. A sigurno je da bi mogao puno puno duže.

Znamo da su zatočenici iz ex ''Labirinta'' tvrđave Sv Luke dovedeni na otok Daksu dana 23. listopada gdje su bili primorani iskopati sami sebi veliku jamu nakon čega su prenočili u ruševnom samostanu da bi dana 24. listopada 1944. jedan po jedan bili svučeni do gola i vezanih ruku žicom odvođeni do jame u koju su ih bacali nakon metka u potiljak ili čak onako. Jedno svjedočenje govori i o gađanju tih građana noževima dok su još bili živi u jami.

Zašto se spomen odvija na 25. listopada, nije mi jasno. Znam da su padre Pericu ubili 24. listopada. Ubijeno je (po povjesničaru Jonjiću) 79 od ukupno 190 ljudi iz Grada.

Zašto su bili ubijani goli? To mi je jasno. Radilo se o građanima, Dubrovčanima koji su imali, za razliku od svečenika i redovnika, građanska odjela koja su nakon smaknuča zločinci podijelili između sebe kao rimski vojnici nakon raspinjanja na Kalvariji. Ne znam jesu li bacali kocku.

Ali znam jedno. To je bio školski aristocid. Ubijanje svega onoga dubrovačkog, građanskog koje im je moglo smetati u stvaranju njihovog ''boljeg'' društva. Dokaza za to je nebrojeno a kao jedan od najboljih može se istaknuti jedno svjedočanstvo (izvješće komandi od strane Ante Jurjevića Baje) koje povjesničari prilaze suhoparno a trebalo bi ga iskoristiti i za povijesna podmetanja i Gradu i Dubrovčanima a što se radi i dan danas.

Prvo svega

Dakle u toj jami je ubijeno 53 ljudi (za razliku od Jonjića). Kopali su svi zajedno i svi su zajedno potrpani u tu jamu. Bez razlike u nacionalnosti, vjeri ili porijeklu. Svima je bilo zajedničko pripadnost građanstvu grada Dubrovnika.

Drugo svega

Napravljeni je spomenik, jedan u nizu netalentiranih na brzinu sklepanih rješenja po kakvima je Dubrovnik poznat. Ne radi se o nedostatku para. Dovoljno se sjetiti 2 miljuna EUR vrijednog spomenika na Pilama uz mjesečno održavanje. Na žalost u Dubrovniku se uvukao strah od bilo kakvog spomenika koji osmisli ili predlaže lokalna politika kulture u dosegu Ante Jurjevića Baje i koji nas onda sramoti. A ovaj na Daksi govori i kakvi smo. U duši. Odnosno, kakvi su.

No, kako se na donjoj slici može vidjeti, civilizacijski, urbani, kulturni i duhovni problem se nalazi u nečemu sasvim drugome.

Katolike, Hrvate su stavili na središnje mjesto uz sami Križ dok su (valjda) otpadnike, Talijane, Srbe (ili čak samo dubrovačke pravoslavce) postavili na obližnji zid sa strane (označeno s crvenim strijelicama).

Može li tko danas 2023. godine objasniti zbog čega? Sramota. Neizreciva.

Svi ti pobijeni ljudi su bili Dubrovčani. Ubijeni su upravo zbog toga što su svi bili Dubrovčani, građani a što objašnjava i potvrđuje da se radilo o aristocidu, čišćenju budućnosti od svega što je urbano, kulturno, skladno i vrijedno.

Znam da su neki od ubijenih novčano i robom podržavali i ''jedne i druge'' a neki čak samo jedne odnosno partizane. Uzet ću dva primjera iz prve ruke. Jedan je Don Đuro Klečak, župnik Sv Mihajla kod koga je ministrirao moj pok. otac. Povjesničar, ako ne griješim i pjesnik. Stopljen s Lapađanima.

Drugi je bio susjed mojih u Gradu Ante Brešković, vodio je butigu od Batta-e na Stradunu. On čak nije bio Dubrovčanin već Bračanin, koji je stvorio obitelj u Šibeniku kojoj je duhovnik u ondašnjem katoličkom pokretu bio pater Petar Perica. Koliko su bili vezani za svog svečenika govori i podatak da su se doselili u Grad nakon što su Jezuiti prebacili Pericu u Dubrovnik. I oni su dokaz kako biti Dubrovčaninom često nije dovoljno roditi se u Gradu. Po pričanju mojih imao je 4 bijele košulje. Dvije su se sušile, jedna je bila za u butigu ujutro a druga za popodne.

Njega su uhitili s drugima no nakon ispitivanja i mlačenjua u Labirintu, pustili su ga doma jer što se njega tiće nisu imali dovoljno mašte pripisati mu zločine. I sudbina je htjela da na putu prema doma preko place na Gunduličevoj poljani naleti na jednog dobrog poznanika koji ga upita ''A đe češ moj Ante''. A on mu odgovori ??A evo pustili su me doma jer nisam ništa kriv''. A ovaj na to reče ''A ne, ne! Ideš ti tamo nase'' i odvede ga nase. Zna se ime tog čovjeka. Danas je pokojni ali živi su mu potomci. Danas i oni ''svjedoče'' kao i mnogi drugi koji nisu čuli za Dubrovnik dokle im se s brda nijesu skalali u Grad, tvrde kako su ''svi oni bili krivi''. (Tipično kao i kad se radi o onim tisućama djevojačkih pletenica zatrpanih u rudniku ili stotinama srednoškolaca pobijenih u Zagrebu). Tipični zločin iz primitivne mržnje i zavisti jer ovaj nije mijenjao košulju po i setemanu dana.

Danas ti potomci i ideološki blizuanci smatraju kako su sve te žrtve ''morale biti nešto krive''. Zanimljivo je da to ne govore za sve pokopane na partizanskom groblju na Boninovu gdje sigurno ima poštenih i dostojnih ljudi i partizana. Ali ima brate i zločinaca. Ja znam barem za Joza i Arifa. Ali ne, oni ne daju na ''njihove''. Ni danas.

Pater Petar Perica i danas je zločinac za mnoge jer ''oni to znadu da je tako''. Moji ga se sječaju kad bi pjevušio i zviždao svaki dan prolazeći ispod moje kuće kala Muzičke u mislima skladajuči njegove i danas Hrvatske najpoznatije pjesme: ''Zdravo Djevo'' i ''Do Nebesa''.

Malo ljudi zna da je u to vrijeme dubrovački kukavički biskup ostavio vjernike same i da je pater Perica preuzeo administraciju biskupije kako je to već određeno u takvim prilikama. Ako zanemarimo ''svjedočanstva kako je ''regrutirao mlade ljude za istočni front'' onda možemo rijet da mu je presudilo vođenje administracije. Njega su ubili a ''hrabri biskup'' se vratio u Grad poslije rata te nastavio ''čvrstu'' kohoabitaciju s partizanskim vlastima.

Ovaj primjer me podsjetio na pok. Don Vlada Pucu koji ne da nije pobjegao iz Dubrovnika već je samoinicijativno pošao u okupirani Cavtat jer je od tamo 1991 pobjegao župnik te nije želio ostaviti narod bez duhovnika.

Na kraju svega

Ne mogu shvatiti ovu segregacijsku podjelu Dubrovčana na Daksi.

Ne mogu shvatiti da su neke obitelji bile protiv zajedničkog spomenika.

Ne mogu shvatiti da je, po svjedočanstvu, najčvršći u takvom stavu bio ondašnji biskup Želimir Puljić.

Ne mogu shvatiti da se (mislim) 2009 pokrenulo skupo iskopavanje i indetifikacija žrtava (što je pohvalno, međutim pada mi na pamet zašto se ne iskopaju žrtve na Zavali koje su pobile Ustaše s Pelješca i Hercegovine koji događaj je ''ovjekovječio Zafranovic u poznatom filmu gdje su im zabijali čavle u glavu. Te žrtve naime imaju ne jame već grobove pa bi bilo korisno utvrditi to u vezi čavala).

Ne mogu shvatiti da se (mislim) tri posmrtna ostatka uklonilo iz jame i pokopalo u grobnice (jedan od njih je i pater Perica).

Naime, svi su zajedno patili, kopali jamu, bili mučeni, ubijeni i zajedno bačeni u jamu.

Tu su trebali ostati.

Naravno, uz dostojni i nesegregacijski spomenik a uz jarbol na kojem se vijori hrvatska zastava trebalo je postaviti i onu dubrovačku.

Jer, ne znam tko je ili nije i koliki je bio svaki od njih Hrvat. Ali, jedno je neupitno sigurno. Svi su oni bili Dubrovčani. Građani ovog Grada kojima nitko nije dokazao krivnju ni približno.

Osim što potomci zločinaca i dalje presuđuju po društvenim mrežama koristeći pseuodime i dokazuju da bi danas prvi ja radi mojih objava na FB i ovom Blogu, bio na Daksi. Takvi se ne mijenjaju.