Kako divlji tjeraju pitome?

Istiniti događaj koji je školski primjer protjerivanja drugog i drugačijeg, domicilnijeg i pristojnijeg a zašto nije potrebna škola već iskustvo na terenu odakle takvi dolaze.

Pripovjeda mi prijatelj koji je prije nekoliko bio u posjeti kućnoj prijateljici koja živi sama u jednom dijelu Dubrovnika /dio nije važan jer se to događa svuđe/.

U posjeti su on i supruga. Ljetno vruće doba. Nešto je malo iza rogatog podneva. Domaćica je osjetliva na rashladni uređaj pa koristi svaku prigodu otvoriti funjestru.

Vanka galama, ne možeš razgovarat. Ali, nije to samo dječja galama koju majke puste k'o maltezere kako bi mogle ispijati kapučine, već se čuju najviše odrasli ženski glasovi koji kao da nijesu iz Dubrovnika. Ne samo da je taj razgovor, koji sliči na dovikivanje s jednog kraja sela na drugi, neuk, divlji i nepristojan, pun gadeca i bestimlji, već para uši ako imaš malo sluha.

Misliš se, to je stvarnost, valja se priviknut. I onda napraviš ''grešku''.

Domačica ih zamoli ako mogu malo tiše a onda su, nastavlja prijatelj, mogli tek čuti o kome i čemu se radi.

Govori mi kako su od tog primitivnog riganja vatre zapamtili samo:

''Babo! Ako imaš šta protiv prodaj stan i odseli''

Njegova žena, inače glazbenica, pita domačicu da li su to neki Srbi, Bosanci... jer ''štakaju'', imaju naglasak na trećem ili zadnjem slogu i puni su nekog neprijateljstva i jedva suspregnute agresivnosti.

A domačica joj odgovori: ''Ma ke, to su Ti Hrvati. Znam vam to kad raspale muziku''

''A koju muziku puštaju da bi Ti to znala_''

''Pa, od Thompsona do cajki. A često i one pjevačice što nikad nijesu odrasle. Iz Splita. Od onoga Huljića''

I sad, kad završavam ovu pripovjest, mislim jesam li stavio krivu fotografiju. Ma, neka stoji. Mozda podsjeti koga da i one koji tjeraju neki protjeraju. A znadu biti puno gori.

Jer, da nije bilo tih gorih, koji su protjerali i pobili sve što je valjalo, ne bi bilo ni ove pripovjesti niti bi ti 'ko mogo rijet ''Babo, ako ti se ne sviđa, prodaj stan i odseli''.