Jedan važni dio dubrovačke kulture i tradicije koji slikovito objašnjava današnje stanje u kulturi?

Gradska glazba Dubrovnik slavi 180 (stoosamdeset godina postojanja). Ne znam da li to razumiju oni koji bi trebali?

Proslava je prošla, ne krivnjom Glazbe, jadno i nedostojno jednog takvog događaja. Nepotrebni izabir gostiju samo govori da organizator ne razumije što je to ''Limena glazba'' ili ''Puhački orkestar'' /ovisno da li koristi i ''legno'' ili ne/. No, može se objasniti poteškoćama koje Gradska glazba trpi već duže vrijeme. Izvesti koncertni program od sat vremena nije lako.

Gledam objavu Grada Dubrovnika na kojim fotografijama se vide svi osim slavljenika. To je ujedno i slikovito objašnjen odnos prema tom kulturno glazbenom izričaju. Kulturno, ustrojbeno i novčano.

Gradska glazba je već 180 godina dubrovačka tradicija koja je preostala od nekih sedam takvih orkestara. Neodjeljivi je dio srednjoeuropske kulture kad je među običnim narodom, koji je jedva skupljao za kilo mesa za Božić, širila glazbenu kulturu. Narod je znao na pamet sve važnije europske skladatelje i njihova dijela te ih zviždukao po Gradu.

Prvi zlatni period Gradske glazbe

Tako je bilo i 1970'tih kad je maestro dirigent bio pok. Alfred Tuček koji je ne samo odgojio mene i generacije glazbenika već je s Glazbom izvodio najpoznatije, popularne skladatelje od Verdia, Puccinia, Straussa, Bizea, Lisinskog, Supea..... tko bi ih sve nabrojio te se to doba, uz kapobandu prof. Stijepa Asića, kao spiritus movensa i nezaboravnog administratora, može smatrati jednim od dva najplodnija razdoblja ovog orkestra.

Tih godina, Dubrovčani su odvajali od usta da bi mogli barem jednom u životu autobusom do Zagreba pogledati Operu Nikola Šubić Zrinjski čekajući vijorenje hrvatske trobojnice i omiljenu budnicu i onda se po noci opet vratit u Grad.

Pada mi sad na pamet pok. Mato Ulaga kao jedan od takve dubrovačke publike. Nijesi treb'o čitat' najave i kritike u novinama.

U Gradu tada nije bilo baš traga od nacionalne glazbene memorije i tradicije, a nekako se to doba danas vraća žalosno.

No velika većina Dubrovčana je djelove te opere, uvertiru ili duet Zrinjskog i njegove supruge prije nego će on dati život za Domovinu, mogla slušati nedjeljom na taraci pred gradskom viječnicom. Kao i druga dijela čiji nazivi i imena skladatelja su se najavljivali na velikom, za to napravljenom, leturinu za kojeg se nadam da će se opet koristit'.

Uživali su i učili su. Gradska glazba je bila kulturna i odgojna ustanova u pravom smislu te rijeći.

Uvečer, kao mala digresija, znalo bi se dosta repertoara, ne samo popularnog evergreenovskog već i klasičnog, čuti u Gradskoj na taraci od Porta i na Pilama pred Dubravkom koju su izvodile kapele, danas bi rekli na hrvatskome ''unplugged''. Danas slušam, ljudi istih godina k'o i ja, siječaju se Oceana /preskaću da su tamo počinjale cajke kad bi se kapela u Dubravci spakirala. Kad promislim, sve se da lako objasniti zašto smo danas tu gdje jesmo.

Prošlo je dosta poznatih glazbenika kroz ''Mužiku''. Možda vam je najpoznatije ime Đela Jusića. Kao mlad i nepoznat svirao je u glazbi koja je imala izuzetno vrijedan notni fundus. To bogatsvo bolji glazbenik mogao je osjetiti u mnogim njegovim djelima.

Za taj bogati notni fundus, koji bi se trebao zaštititi, veliku zaslugu ima neumorni kornista Evgeny Šiško Dorofiev, izbjeglica iz carske Rusije, jednog od mnogih koji su postali naši ponosni i cijenjeni građani, koji su osnivali DSO. Njegovi rukopisi notnih zapisa i partitura u Sv Margariti nebrojivi su i dragocjeni. Prije točno 100 godina pridružio im se i u mene nono od kojeg sam još kao dijete naučio sve ''marče''.

Pa i Luči Capurso. I kao mlad i nepoznat a i kasnije kao stariji i poznat, idenjo se svirat u Mužiki. Odlika velikih glazbenika i ljudi.

Drugi zlatni period Gradske glazbe

Ovaj zlatni period je trajao kroz dvije države. Počeo je u Jugoslaviji a završio je u neovisnoj Hrvatskoj. Za to je zaslužan neumorni Pavo Handabaka kao trubač i kao predsjednik društva koji je organizacijski i stegovno fantastično vodio Glazbu, te maestro šef dirigent Ildus Galiulin, fantastični Ildus koji je odgojio generacije glazbenika a mene, kao trombonistu čak lansirao 3-4 godine u Simfonijski orkestar.

Počelo je s odmakom od ''partizanskih i revolucionarnih dijela'' zadržavajući onaj protokolarni dio koji se tražio od ''Komiteta'' jer su o tome ovisile financije, novim odorama, ustrojem i izvjesnom ''amerikanizacijom'' što je tada bilo za shvatiti. Oni koji se siječaju, imali smo prvi red cijeli od 5 tamburina. Gradski ponos. No, onaj klasični koncertni program ostao je i dalje isti i kvalitetan te i dalje glazbeno prosvjetiteljski.

Kasnije mi je osobno, smetala malo ta amerikanizacija i, nekako smo se izgubili ostavši samo protokolarnm orkestrom koji je od 20-tak poznatih hrvatskih koračnica uglavnom ''diplio'' ''Mi smo garda hrvatska'' koja je dosadna kad se usporedi s Barunom Trenkom ili Jelačić March. To je bio znak da u Državi ponestaje domoljubnog naboja a u kasi od Mužike solada.

Ukratko, 90'tih smo skupo platili bijeg s Balkana a onda smo pobjegli od svog podneblja s početka ovog teksta - Srednje kulturne Europe.

Srednja kulturna Europa ne samo što njeguje nego i razvija taj vid glazbene kulture u čemu je dostojno prati sjeverna i istočna Europa.

A mi, gledajući današnji žalosni odnos prema toj glazbenoj kulturi, smo se ''rebatili'' i gledamo svaki dan kako nas vračaju na Balkan. I to onaj Yu Balkan a koji je s Bregovićem i trubačima iz Dragačeva spojiv kao ulje i voda. No, gubi bitku.

Što mislite ima li smisla to objašnjavati lokalnoj ministrici kulture koju je sram napisat u životopisu da je iz Stoca i srednje medicinske iz Trebinja?

Prijedlog Gradu Dubrovniku

Ako stvarno mislite kulturni turizam, ako mislite Dubrovnik, onda bi trebali imati prvo nekoga koji se razumije u kulturu i u ovaj Grad a ne u globalističku šablonski prepoznatljivu ideologiju koja je neprijatelj i čovjeka i kulture.

Gradska glazba Dubrovnik se treba ustrojiti po zakonima glazbene struke i europske puhačke tradicije te ustrojbeno, njezina jezgra, izravno mora biti pod protokolom Grada Dubrovnika i potrebnim proračunom.

Nije sramota, na koncerte i veća događanja, pozivati vanjske glazbenike a pogotovo glazbenike iz DSO. I to treba platiti. To radi i sam DSO i svi orkestri na ovom svijetu. Zaboravljamo da svak ima pravo zaradit i da svi ujutro moramo u spenzu.

Gradska glazba, ne samo u protokolarne svrhe i u izvođenju (hrvatskih i ostalih tradicionalnih) budnica-koračnica, mora imati barem 12 koncerata klasićne, odgojne i popularne glazbe i to na mjestu gdje je uvjek svirala nedjeljom između mise u Katedrali i u Sv Vlaha a na što se pazilo i poštovalo i za vrijeme ''mračnog'' komunizma.

PORUKA DANAŠNJOJ GRADSKOJ GLAZBI DUBROVNIK

Ostali ste živi pa i zalaganjem prof. Jaki Kakarigia pa ste imali čast, uz današnje vodstvo, proslaviti 180 godina.

Želim vam, bez obzira na brojnost, da izdržite POSTOJATI jer će doći dan kad će mo imati dostojniju upravu u ovome Gradu, koja će znati vrijednost dubrovačke i europske tradicije i koja će ustrojem i materijalno pomoći Glazbi zauzeti njezino mjesto u kulturnom kalendaru ovoga Grada dostojnim 180 godina postojanja.

Ne smijete dopustiti biti izigranima i ne daji te nikome apsolutno povjerenja pa tako i u samim svojim redovima da bi bili izbačeni iz tvrđave Sv Margarite prije nego li vam se osigura zamjenski prostor.

Plan udomljavanja arheološkog muzeja je vrijedan i potreban. Da li će se pri tome otvoriti/rekonstruirati/otvoriti volti, u prvobitno stanje Sv Margarira vidjet će mo. To bi opravdalo vaše iseljenje.

Koliko znam, taj prostor, vaš budući prostor, nalazi se u Slanici do Revelina gdje se sad nalazi DSO.

DSO je dobio u povrat ljetnikovac Crieva-Pozze, budite kolegijalni i oprezni i nemojte dopustiti da se DSO odseli a da se usele GO-GO plesaćice iz susjedstva.

Čuvajte se političara i oslonite se na narod jer vas narod voli.

Još jednom sretna 180 godišnjica.

PS.

Netko mi je bio prigovorio zašto ne dođem svirat' pa bi tako bolje pomog'o.

Ja sam danas, nakon toliko iskustva i stečenog znanja, u godinama kad bi mi bilo primjerenije donositi odluke i savjetovati o nekim stvarima. No, to je drugi par rukava.