Od medicinske sestre do lokalne min istrice

Julijana Antić Brautović, najpoznatija zaposlenica Gradske uprave po skrivanju i lažiranju mjesta rođenja, danas visoko kotira u izvršnoj vlasti Dubrovnika. Ova medicinska sestra, koja je srednju školu završila u Trebinju usred ratnog vihora i bombardiranja Grada u kojem je danas "ministrica" jer su joj roditelji umjesto na zapad sigurnost potražili na istoku, u svojem doktoratu proziva prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, optužujući ga da je u tajnosti pregovarao s ratnim zločincem Slobodanom Miloševićem i bio spreman odreći se dijela Konavala i vrha Prevlake. Što bi još bilo pisalo da joj memntor nije smatrao kako je "previše previše". Put od skromnih početaka do moćne pozicije pročelnice kulture obilježen je ambicijom, intrigama i uništavanjem svega što joj stoji na putu.

Svoju karijeru započela je baveći se novinarstvom, da bi se kasnije zaposlila kao PR u Dubrovačkim muzejima. Tadašnja ravnateljica Pavica Vilač ukazala joj je veliko povjerenje i uvela je u muzejski svijet, što će se pokazati kobnom pogreškom. Julijana je to povjerenje iskoristila tako što je posljednje dvije godine mandata bivše ravnateljice ocrnjivala po gradskim uredima, nazivajući je nesposobnom "starom babom" i šireći glasine kako bi preuzela njeno mjesto. Njen cilj bio je jasan: zasjesti na čelo Muzeja i pretvoriti ga u "balkansku krčmu". Tako se i dogodilo.

Kao ravnateljica, sustavno je rušila sve što je gospođa Vilač gradila. Svojim prostačkim vokabularom vrijeđala je zaposlenike koji su željeli nastaviti raditi profesionalno i marljivo, kako su naučili u vrijeme bivše ravnateljice. Uništavala je svaki oblik reda i rada, a u tome joj je pomagao tadašnji predsjednik Upravnog vijeća Tonći Daničić, njen poslušni potrčko.

Veza je "DuPass" u kojemu su mnogi duboko.

Svjesno je podržavao njeno teroriziranje zaposlenika i pravdao njeno obilaženje lokala u radno vrijeme. Njena bliska veza s gradonačelnikom Frankovićem i njegovom ekipom bila je očita – sve su znali, a ništa nisu poduzimali. Kao nagradu za lojalnost, Julijana je dobila novo, prestižnije mjesto – pročelnice kulture.

No zlo nikad ne dolazi samo. Zaposlenici Muzeja ubrzo su dobili novu ravnateljicu, Ivanu Michl, najbolju prijateljicu J. A. Brautović. Kustosica arheologije, koja je od Julijane dobila izmišljeno radno mjesto "voditeljice projektnih aktivnosti" jer ju je to "gustalo", pokazala se potpunim promašajem. Bivša cvjećarica, sklona kićenju i aranžiranju, postala je oružje u rukama svoje mentorice. Sve što Julijana nije stigla upropastiti, Michl je dovršila. Zajedno su proganjale djelatnike koji im nisu bili po volji, dijelile opomene pred otkaz, a jedan otkaz, kasnije proglašen protupravnim, završio je povratkom djelatnice na posao nakon dugog sudskog raspleta. Sve je to prolazilo uz blagoslov Julijane i gradonačelnika, nad kojim ove dvije žene imaju posebnu moć.

Financijska šteta bila je ogromna, a Muzeji su doživjeli debakl s poznatim slučajem mačke Anastazije, koju je ovaj dvojac deložirao ispred Kneževa dvora. Unatoč molbama lokalnog stanovništva, medijskim napisima i srozavanju ugleda Muzeja u državi i svijetu, gradonačelnik nije poduzeo ništa, ostavši vjeran svojim ljubimicama.

Sustavno uništavanje Muzeja nastavilo se zabranom naplate u gotovini i dovođenjem nekvalificiranih djelatnika. Na blagajnama Kneževa dvora radile su zaposlenice koje su se svađale s posjetiteljima, ne znajući strane jezike, dajući krive informacije, kasneći na posao ili odlazeći ranije – sve uz odobrenje Ivone Michl, koja se i sama tako ponašala. Mnoge čistačice završile su u kancelarijama s izmišljenim radnim mjestima. Primjerice, danas kao voditeljica prodaje radi čistačica s tri razreda srednje trgovačke škole, bez znanja stranog jezika ili računala – i to prolazi. Muzej je ostao bez stručnog osoblja, uz punu podršku J. A. Brautović.

Njeno mijenjanje dubrovačke i hrvatske povijesne istine došlo je do izražaja zamjenom obavijesnih tabli na ulazu u Grad, koje informiraju posjetitelje o srpsko-crnogorskom granatiranju 1991. i 1992. godine. Table nisu bile dotrajale, pa se postavlja pitanje zašto su promijenjene. Kasnije se saznalo da Julijana nije samo zamijenila table, već i povijesne činjenice, prilagođavajući ih svojoj ideologiji.

Čak se ta sramota s tablama četničkog bombardiranja i paljevine može povezati s naprasnom smjenom pročelnice za turizam (kojoj je možda uvaljena krivnja a nije, jer su natpisi na novim tablama u stvari citati iz njezinog doktorata).

Ubrzo je i ukinut gradski odjel za turizam čiji je po političkoj raspodjeli plijena bio Pera Vićana. Očito mu je pročelnica bila otkazala poslušnost. Tako to id e s njima.

ero Vićan jest javno izrugivao J. A. Brautović kao "medicinskoj sestri" ali u biti sve je to isto.

J. A. Brautović planira ukinuti Muzej Domovinskog rata, koji joj je nevažan, dok Muzej crvene povijesti smatra ideološkom svetinjom. Knežev dvor želi pretvoriti u muzej ekrana s virtualnom "poviješću" Republike po njenom ukusu, a ostale muzeje prepustiti propasti. Gradonačelniku je to nevažno – njoj je sve dopušteno.

Ovo je samo djelić priče o uništavanju kulture u Dubrovniku. Svi akteri su poznati, pod zaštitom gradonačelnika, koji mora odlučiti želi li raditi s ozbiljnim ljudima ili nastaviti podržavati one koji nanose nepopravljivu štetu Gradu.